|
|
||
|
|
||
|
Rat je neophodan - on osigurava zdravlje naroda, i on ohrabruje one ratničke vrline koje su osnovne za civilizaciju. Kada narod, nacija ili rasa budu decenijama bez ikakvog učešca u ratu koji angažuje sve ili bar većinu zajednice takvog naroda, nacije ili rase, onda takav narod, nacija ili rasa kreću ka dekadenciji - sa kukavičkim šljamom koji isplivava na površinu, mladi postaju mekušci i nediciplinovani, a društvo u osnovi propada. Rat podhranjuje i otkriva karakter - u borbi, gde nema gde da se sakrije. U njemu se ili vrši svoja dužnost, sa hrabrošću i možda sa herojizmom - ili se uopšte ta dužnost ne vrši. Rat je test za čoveka. Rat je prirodna selekcija u akciji - Sudbina odlučuje ko će preziveti, ko će biti nepovređen i ko će biti slavljen kao heroj. Rat tera pojedince da poštuju Sudbinu i tako zadobiju pravu mudrost - svesnost dužnosti i odgovornosti. Pacifizam, i težnja za mirom kao ciljem, su dekadencija - manifestacija kukavica i dekadenata, i naroda i društva kojim vladaju kukavice i dekadenti. Naravno da rat stvara i donosi patnju, stradanje i teškoće - ali je teška realnost da su takve stvari neophodne. Bez takvih stvari nema prave mudrosti, nema pravog individualnog karaktera, nema pravog razumevanja - nema svesnosti Sudbine, onih snaga koje su izvan individue i koje individua nemože da kontroliše. Bez ovih stvari nema nikakve perspektive - i ono sto je zaista važno u vezi života i življenja se gubi u sebičnosti i tupavom težnjom materijalizma. Ipak, iznad svega ostalog, rat uzgaja plemenitost. On čini vrednosti plemenitosti - čast, odanost i dužnost - idealima prema kojima treba težiti i tako ohrabruje civilizovano ponašanje među pojedincima i civilizovano društvo za pojedince u kome žive. Plemenita individua je neko ko je spreman da se bori, i ako je neophodno da umre, za svoj narod, rasu ili naciju. Miriljubivo društvo - posvećeno miru, sebičnosti, i materijalizmu koji idu uz to - ohrabruje i stvara nezdravo, kriminalno društvo prepuno agresivnih pojedinaca koji koriste tu agresiju za ostvarivanje njihovih jadnih, egoističkih namera. Rat kanališe prirodnu i zdravu agresivnost omladine i mladih muškaraca na koristan i produktivan način. Zagovornici pacifizma i “miroljubivog društva” veruju u njihovoj zaludnoj aroganciji da njihove apstraktne, neprirodne i intelektualne ideje mogu da promene ono sto oni vide kao “ljudsku narav” - oni veruju da ako se pruži dovoljno “obrazovanja” (citaj “ispiranje mozga”) i dovoljno socijalnih šema, da ova agresivnost i požuda za bitkom može biti uklonjena ili čudesno transformisana u nesto zašta oni glupavo veruju da je pozitivnije. Ono što ovi produkti dekadencije iz kasnog dvadesetog veka ne mogu da razumeju u svojoj intelektualnoj aroganciji, je to da se individualna narav jedino i uvek menja pravim, prakticnim iskustvom življenja i nikada uz pomoć ideja ili nekakvog dovoljnog “školovanja” i socijalnih šema. Kakve god da su male promene od takvih stvari kao sto su ideje, ucenje, “vera” i socijalne šeme, one su uvek i jedino varka - gluma; a to znači, da bilo kakvu promenu ovakve stvari izazivaju u pojedincu, takve promene nisu prave - one ne zadiru duboko, one nisu fundamentalne, pozitivne promene. Sve ovo znači upravo ovo: ako stavite rame-uz-rame pored ratnog veterana jednog od ovih intelektualaca pacifista/”socijalnih radnika”, tipova koje moderno drustvo masovno proizvodi, onda je očigledno svakome ko je pri zdravoj pameti da je ratni veteran bolja osoba, više u dodiru sa realnoscu života, više civilizovan i da je više u mogućnosti da se izbori sa životom i svakom promenom koju život donosi. To je jedino svilenkasti, konforni urbani život koji dozvoljava tipu “socijalnog radnika” da procveta - i ovakav slatkasti urbani stil života postoji u svakoj civilizaciji samo u kratkom periodu, zato što on nosi unutar sebe seme svog sopstvenog uništenja. Ovo seme su meke individue koje ovakav životni stil uzgaja. Civilizacije se stvaraju i odrzavaju od strane karakternih pojedinaca - od strane ratnika, onih iskusnih u ratu - one se nikada nestvaraju i nikada održavaju uz pomoc ideja, birokratskih tipova, političara, pomoću socijalnih sema i “obrazovanja”. Svako ko veruje da civilizacija zavisi od pametnih, pomodnih ideja i onih koji šire takve ideje ili se izdržavaju od njih, je sasvim prosto, vrlo naivan. Kazna za ovaku raširenu naivnost, kao što Zapadna društva sada pate od nje, je polagano i sigurno vraćanje u varvarizam koje je već otpočelo. Realnost pacifizma i ostalih apstraktnih neprirodnih ideja je u tome da one podrivaju i na kraju uništavaju taj lični i individualni karakter koji je osnovan za civilizaciju. Lični karakter koji je osnova za civilizaciju i civilizovani način života, jedino se i uvek stvara borbom - ličnim ratnim iskustvom. Zdravo društvo prihvata rat i priprema se za njega. Zdravo društvo ohrabruje ratničke vrline i obučava svoj narod za borbu. Zdravo drustvo uzdiže ratnog heroja kao svoj najveći ideal - kao neko kome se divi i teži. Zdravo društvo nagradjuje one koji su se dokazali u borbi i prihvata takve pojedince, i samo takve pojedince, kao vođe. U zdravom drustvu, mlad čovek se unapred raduje bitci. Na suprot od ovoga, nezdravo ili bolesno društvo teži da stvori “heroje” od takvih ništaka kao što su “zabavljači”, političari i uspešni poslovni ljudi. Ukratko, bolesno društvo uzdiže tip ljudi koje ratni veterani preziru - zaludne, egoisticke ljude zaokupljene mahom sa materijalizmom i bolesnim, pretencioznim (često socijoloskim) “idejama”. Potrebno je stalno potvrdivati da su rat i civilizacija nerazdvojivi. da bi bio civilizovan, rat mora biti zbog neke plemenite svrhe - i ta svrha moze biti jedino osiguranje opstanka, prosperiteta i jačanja određenog naroda, nacije ili rase. Rat za dekadentnu stvar - kao što je osiguranje “mira” - je samo-poražavajući i proizvodi jedino degeneraciju i propast, zato što takva dekadentna svrha slabi takvu borbu i proizvodi jedno jadno, slabo društvo posvećeno neprirodnim idejama koje prave narod psihički nesposobnim. Znači, svaki rat koji ima za cilj jačanje određenog naroda, nacije ili rase je dobar: svaki rat koji se vodi iz nekih drugih razloga - kao što je apstraktna ideja “mira” - je loš. Dobar rat stvara, pomaže i održava civilizaciju. Loš rat uništava civilizaciju. Dobar rat je moralno ispravan - on je dužnost. On je neophodnost.Dobar rat osigurava zdravlje i vitalnost određenog naroda, nacije ili rase - i tako stvar zdravo, vitalno društvo. Ono što imamo danas - u uslovima civilizovanog života i konfora koji ide sa njime - je rezultat rata. Ono sto smo izgubili i sto gubimo - čast, duh zajednice, plemeniti karakter, vitalnost, svrhu - je razultat mira. Suviše već dugo pacifisti, kukavice, dekadenti i zagovarači sebičnih, materijalnih ciljeva su bili bez izazova. Mi koji verujemo u rat - koji znamo njegovu vrednost i njegovu svrhu - smo i suviše dugo ćutali. Potrebno nam je da opet ponosno i prkosno pevamo pohvale ratu! |
||
|
| ||