" Mi odosmo u onostranu Slaviju, i uđosmo u jednu šumu. Tu između vlo starog drveća vidjesmo hrastove posvećene Provenu, bogu ove zemlje. Ograđeni su bili šumskom ogradom, kroz koju se ulazilo na dvoja vrata. U svim selima ove zemlje ima mnoštvo kućnih bogova (penates) i idola; ali ovo mjesto je glavno svetište za cijeli ovaj kraj. Narod, kralj, svećenici, svi tu dolaze radi suđenja sporova. Pristup u svetište dopušten je samo svećenicima i onima koji hoće da prinesu žrtvu, ili onima kojima prijeti opasnost od smrti, a nijim otkazano pravo azila. Jer Slaveni toliko poštuju ove svoje svetinje, da ne dopuštaju, da se neprijateljskom krvlju okalja ni hodnik njihovog hrama."

OTOK BUJAN
Bujan je čudoviti otok, obrastao bujnim raslinjem. Na tom otoku zamišljali su naši preci raj. U drevnim slavenskim pričama spominjan je kamen Alatir kao "bijeli kamen na Bujanu" i predstavljao je sunce. Na Alatiru sjedi Zora- djevojka. Narodne priče mnogih Slavena pripovjedaju o Zori- djevojci, što ranim jutrom plovi u zlatnom čunu sa srebrnim veslom. Zmija orijaška, Ptica kljuna gvozdenoga i Zlatna pčela su tri nemani što, po pričama, oko Bujana izvode valove, vjetar i gromove, odakle se širom svijeta oluja razilazi.

DRVO SVIJETA
Neki slavenski narodi su vjerovali da je Zemlja otok koji pluta u vodi u koju sunce tone svaku večer. U centru tog otoka nalazilo se je drvo svijeta. Korijenje ovog drveta je sezalo daleko u podzemni svijet, a grane visoko u područje nebeskih bogova, Irij. Nav je bio podzemni svijet-drugi svijet. Veles-Volos, bog stoke i zdravlja i Lada, božica proljeća su također ovdje obitavali. Lada bi se vraćala iz podzemnog svijeta u proljeće.

ROĐENJE DABOGA
Šetao Perun po obali Dnjepra i ugledao na drugoj strani nekoliko djevojaka kako pjevaju i plešu. Među njima je bila sirena koju je posebno volio- Ros. Pokušao je prijeći na drugu obalu no Dnjepar mu nije dopustio da prepliva prijeko. Tada je Perun uzeo svoju zlatnu strijelu i poslao ju na drugu stranu rijeke gdje je stajala Ros. Strijela je poletjela kao munja i udarila u veliki kamen koji je zasjao. Na kamenu se pojavila vatrena slika čovjeka i Perun viknu Rosi: "Pozovi Svaroga i on će ti pomoći". Ros je zazvala Svaroga koji je došao i pomogao joj da napravi čovjeka od tog kamena. Bio je to Dažbog (Dabog). No njegov otac je bio Perun, a ne Svarog (jer je Perun ispalio strijelu). Dabog rastao i postajao sve moćniji, ali nikad ga nisu upoznali sa ocem. Proučavao je drevne mudrosti i umjetnost vođenja ratova. Postajao je sve slavniji. Jednog dana se je Perun pojavio. Svi na nebu i zemlji znali su da to Perun prolazi. I Ros ga je prepoznala i rekla mu:
"Pozdrav, svemogući Perune, sine Svarogov."
"Znači poznaješ i moga oca."
"Ne ljuti se, moćni Perune, nego idi do čistog polja da vidiš svoga sina, Dažboga, no budi milostiv jer Dažbog je još mlad."
Perun pođe do polja, ugleda svog sina i izazove ga na dvoboj. Borili su se tri dana i tri noći, borili su se tako silovito da su zemlja, šume i mora vrištali. Perun je postajao sve slabiji i na kraju ja pao. Dažbog ga je upitao:
"Reci mi ime svoje i ime svog oca, ratniče!"
"Ja sam Perun, sin Svarogov. Došao sam iz sjajnog Irija."
"Oprosti oče! Nisam znao da si to ti! Digni se moj dragi oče!"Nakon te bitke Dažbog je zamolio majku da mu dopusti odlazak u Irij (svijet u kojem žive bogovi). Ona mu je dopustila i tako je Dažbog krenuo sa svojim ocem Perunom u Irij gdje se je pridružio drugim bogovima.

VEDI
Prostirale se od Bilogore sve do Kalinovca i Ferdinandovca kraj Drave velike guste šume. Živjeli u njima VEDI, stvorovi nalik ljudima. Bili su visoki, čak viši od kuća, a dlakavih tijela. Kad bi govorili čulo se nadaleko, a mogli su tako jako puhati da bi s jednim dahom stvorili oluju. Živjeli su u plemenima, u svojim gradovima skrivenim u šumama. Oni koji nisu napuštali svoje gradove u šumi, nazivani su šumskim vedima. Ponekad bi oni mlađeg čovjeka zatečenog u šumi odveli kao sužnja u svoj grad. Neki od njih družili su se s ljudima i pomagali im. Gotovo svaka kuća imala je svog veda, ali je on drugim kućama ponekad činio štetu. Imena veda ostala su sačuvana u imenima oranica i livada kao što su Bušica, Miklići, Patački...Sredinom prošlog stoljeća vedi su počeli napuštati oranice i livade povlačeći se u dubinu šume. Ponekad bi ih ljudi sreli i porazgovarali s njima. Vedi su postajali nevidljivi po danu, rijetki su ih mogli vidjeti.

Živio je u Trepčama stari Šolo, on je do kraja svog života prijateljevao s vedima. Imao je kuću i štalu bez krova. Jednog popodneva vide ga ljudi kako maše kosom po zraku. Odjednom zapuše jak vjetar htijući sve pred sobom odnijeti. Šolo i dalje maše kosom, kao da se s nekim jakim bori. Bio je već sav u znoju. Vikao je: "Što hoćete, pustite moje vede na miru!" Vjetar naglo nesta. Gledaju ga ljudi zdrapanog i oblivenog znojem: " Što je to bilo Šolo?" Potukao sam se s neprijateljima svojih veda, htjeli su ih potjerati, ali nisam im dao!..."

SVANTOVID, SVETI VID

Na području Hrvatske, česte su crkve svetog Vida. Na otoku Braču najviši vrh sa kojeg se širi pogled na sve manje okolne otoke, zove se Vidova gora. Kraj Omiša, između Svinišća i Rogoznice, jedan vrhunac na Dinari nosi ime Suvid. Tu je sagrađena crkva svetog Vida, pa kad na tom mjest sijeva znak je toj brzoj kiši, te narod kaže : "Eno Suvida siva brza kiša". Najviše brdo među Cetinom i Krkom, uz Ostrovicu je Sutvid. Stare crkve svetog Vida građene su i u između Kupe, Drave i Save. Prema Helmoldu postojao je Svantevidov veliki god, kad se narod okupljao i veselio, a bogu se žrtvovalo od godišnjeg roda i ploda. Godovno je postojalo i u zemlji Hrvata, Vidu na čast. Seljaci iz okolice Garduna, između Sinja i Imotskog, pričaju da " na jednoj gomili što se vidi uvrh Ugljana, u ono vrime palila se bogu desetina i onamo bi starišina ponio prvine sazorilog usiva,a mladji bi uzeli kamenja, pa kad bi se sve sažgalo, tad bi ih nabacili, da vitri onaj posvećeni lug ne odnesu." Od tog paleža zato se i mjesto prozva Ugljan. Prestao božji god; ali i sad " mladost ukiti kitu od punog, od najljepšeg žita pšenice, i pali je na svijetnjaku uoči blagdana ivanskog pa u jutro prije zore, komu je naboj na nozi, igje gazi po onomu lugu gdje je svijetnjak izgorio, i naboj mu prodje".
 

DOMAĆI
Domaći su mali kućni dusi koji dolaze na ognjište. Stari narodni naziv za jednoga od najživljih domaćih je Malik Tintilinić. U nekim pričama domaći živi iza peći ili ispod kućnog praga i iz poštovanja mu se obraća sa "djede". On potajice radi na imanju, a cviljenjem upozorava kad kući prijeti opasnost.Ljudi koji su se selili u druge kuće. nosili su sa sobom vruću žeravicu ne bi li ih zbog toga slijedio i domaći, a spremali su mu za doček kruh i sol. Polaganje malih darova obilježje je svakog kulta kućnih duhova.

BABA JAGA  - Baba roga
Ona je bila najčešći lik ruskih bajki, u kojima ima ulogu vještice. Ona živi u kolibi izrađenoj od kostiju koja stoji na pilećim kostima. Koliba se vrti i osvjetljena je svijetlećim lubanjama. Baba Jaga putuje kroz zrak u ubojitoj kugli. Uvijek je gladna.

NAZAD